Šta se krije iza jedne obične pekare?

Banjaluka je, koliko čujem, u očima njenih građanki i građana, grad bez duše ili prodan grad ili ono najgore…ništa posebno. Ima sigurno dio istine u svakoj ovoj izjavi.

Aleje po kojima je Banjaluka bila poznata lagano nestaju, asfalt i staklo su omiljena materija graditelja a prodaja je nešto o čemu ne bih jutros. Ništa posebno. To je ono što mi je najmanje jasno. Kako ništa posebno ako u gradu postoji oko otprilike 250 000 ljudi? Je li moguće da su baš svi ovi ljudi ništa posebno? Statistički je nemoguće da su svi ovi ljudi jednoobrazni i da ništa posebno ne nude. Baš zato, što mislim da je ovaj grad pun posebnih ljudi, ću vam, za početak predstaviti jednog posebnog čovjeka.

Nije mi ni rod, ni pomoz bog, nit’ mi je platio da ovo napišem.

Ovo je moj doprinos posebnosti Banjaluke.

Čovjek o kojem pričam  je vlasnik pekare, muzički pedagog, nagrađivani dirigent, osnivač kamernog hora (samo ću uz put dodati da vozi bicikl), aktivni građanin lokalne zajednice, čovjek koji je još u vrijeme stare Jugoslavije izgradio svoje ime.

Muharem Insanić je sigurno više i iznad od ništa posebno.

Pomalo sam otkrivala magiju ovog čovjeka kojeg sam možda vidjela par puta kako projezdi na biciklu ili kako proviri iz prodajnog pulta u maloj pekari u centru grada.

Prvo mi je reklama, rečenica koja piše na papiru za pakovanje peciva bila neobična:

„Hljeb hrani tijelo a muzika dušu.“ .

Pa onda naziv pekare „Arion“. Onda na pekari obavještenja o nastupu kamernog hora pod istim imenom…pa naveče kad pekara ne radi zvuci klasične muzike. Da li mi se to učinilo?

Kakav to pekar miješa note i brašno? Ili kakav to dirigent pravi peciva? Ne običan, to je sigurno.

Da je gospodin Insanić poseban govori i komponovanje prve banjalučke opere „Safikade“.

Kao što ste i vidjeli na stranici, Safikada je djevojka iz banjalučke legende a opera o njoj je sigurno nesvakidašnji doprinos kulturi i tradiciji jednog grada u Bosni.

Da ne prepisujem i da se ne ponavljam, više o radu i dijelu Muharema Insanića možete vidjeti  ovdje. 

Nadam se da ćete kad dođete u Banjaluku navratiti u malu pekaru „Arion“ ili ako budete imali sreće na koncert . Šta god da izaberete, ni duša ni tijelo neće ostati gladni.

Jedino što je ništa posebno u cijeloj ovoj priči je da nije mnogo toga učinjeno za „Arion“. Jedna ovakva priča je primjer turističke zanimljivosti koja bi mogla doprinijeti atraktivnosti Banjaluke, a sad je samo na nivou usputne zanimljivosti u razgovoru onih koji znaju za rad gospodina Insanića.