Dara’s log 03012014

ili biciklizam u bespućnosti – upotreba bicikla u svrhu  rekreacije, potrebe i luksuza na području grada banjaluke

Kako je Kuštra udovoljio mojim zahtjevima za suncem, tako sam ekspresno izašla vani. Dan je bio kao stvoren za vožnjicu biciklom. Pravac Šehovi¹. Ne budem lijena pa ponesem i foto-aparat. Nakon magluštine i smoga, okolina je prosto sijala i djelovala kao neko ko je odjednom ozdravio.

Kruženje space-shatlle-om je bilo ugodno. Temperatura odgovarajuća, bez mnogo primitivnih vozila po gradu. Do patuljaste planete Šehitluci, imali smo nekoliko zanimljivih susreta.

Vozeći se u pravcu Šehitluka, primjetila sam bicikl ispred piljare.

Prođem ga misleći da ne smaram nikog slikanjem…ali ne dade mi đavo mira. Vratim se i opalim! 🙂 U to izađe i vlasnica kojoj lijepo objasnim zašto ja to radim i gdje će se slika nalaziti…sve po redu.

Gospođa je bila puna razumijevanja jer je njen suprug serviser bicikala, poznatiji u Banjaluci kao čika Germa. Uz ovakav porodični pedigre  bisage poput ovih bile su logična stvar.

Ispozdravljale smo se gospođa Germa i ja, pa svako svojim putem. Naravno, uz fotografiju za doviđenja.

Vozim ja tako sijajući od zadovoljstva što sam usrećila i gospođu i sebe, kad ono neki čikac stoji. Ko stvoren za slikanje. Metodom do’ardan-do’ardan, stanem da fotografišem i čiču.

I da nisam doživjela ne bih vjerovala – čiča je bio serviser bicikala!

Da sam imala vremena da se zamislim, vratila bih se kući jer kako je krenulo, jedino logično mjesto gdje sam mogla završiti je bio servis bicikala. Sreća pa nije bilo tako. Ovo je čovjek koji je na Obilićevu/Mejdanu imao servis, pa ga je preselio kod roštiljnice „Mira“ – Pero bic. Tako se zove servis. Ko zna, možda nekom zatreba. Pero je imao nekoliko sjajnih ideja, koje ako sprovede u djelo sigurno neće proći nezapaženo.

Ode Pero, ja se jedva spakovala i da krenem, kad „puf“ ispred mene neki deda. Joj, reko’ sad će mi očitati što zaskačem narod aparatom, pa će mi reći da narodu ne treba još jedan Svet plus kad ono, osmjeh od uva do uva (vidim uredan deda, ne bazdi, oči se sijaju…deda kao iz reklame za starački) i reče:

Dobar dan! Ja Vas ne poznajem ali vam želim samo reći „sretno“!

Dobar dan!, otpozdravih ja nesigurno ali već malo ohrabrena da čujem nastavak priče.

Znate i ja vozim bickl i samo ću Vam reći da ko vozi bicikl, živi dugo i nasmijan je. Samo se pazite, ja malo vozim trotoarom, malo krajem, ali ima svakavih. Et’ svako dobro!

pfff, mohhgsaohf, prijatno!, ostah ja u lijepom čudu. Deda zaokruži prvi polovinu puta najljepše što je moglo.

…

U samom podnožju Šehitluka ugledam ovu scenu koja se ne viđa tako često. Solidarnost je osnova biciklizma.

Put do planete je protekao bez poteškoća. Primjetili smo druge svemirske brodove kako uživaju ploveći BL kvadrantom. Pristali smo na planetu.

Nastavim ja svoje pedalanje uzbrdo uživajući u iznenadnom obrtu vremenskih prilika (Hvala, Kuštra!). Dođem do vrha a ono idila – sunce, roditelji sa djecom, protrči i par pasa, ma letak Jehovinih svjedoka. Divota jedna. Šta ću, pružim se na jednoj klupi i iz petnih žila se dam na stvaranje vitamina D. Kad…čujem okretanje pedala.

Progledah a ono neki, onako samo na prvu, mnogo skup bajk a na njemu neki čovjek isto pod biciklističkom opremom. Ode čovjek u biciklistički rov. Vratim se ja svom poslu. Vitamin je vitamin, molim lijepo. Kad eto njih još! Sve neka oprema, sve biciklističke, naočale, kacige…lijepo mi se bicikl pokunjio. Ja šta ću, pa opalim! 🙂 Naiđem na odobravanje, budem pozvana na turu do Trešnjika² ali odbijem poziv i nastavim sa fotosintezom. Nedugo za tim, bacim još jedan pogled na grad

i krenem niz brdo³  Nakon par minuta, sva ona biciklistička vojska ( i još više) od maloprije na jednom mjestu. Ja šta ću, kažem da ću opaliti grupno 😀 što su oni spremno dočekali.

Grupa biciklista koji čine Avenia Cycling Club redovno se viđaju kako haraju 🙂 biciklističkim i manje biciklističkim rutama. Oni su još jedan dokaz da unatoč bespućnosti biciklizam u Banjaluci itekako postoji kao rekreacija, potreba i luksuz.

Vrijeme provedeno na patuljastoj planeti Šehovi je bilo ugodno i korisno. Vulkanska meditacija „my mind to your mind“ je ovdje mogla da se praktikuje u potpunom miru. Krenula sam u pravcu baze, ka Broju Jedan i Borgu.

1. Šehitlucima/Banj brdu ću se uskoro detaljnije posvetiti, vidjećete i zašto.

2. Trešnjik je susjedno brdo, blizu spomenika Šehitluci.

3. „Niz brdo“ po rekreativnoj zoni podrazumijeva spori silazak jer je mjesto poput Šehitluka puno ljudi. Sebično je, nesigurno i loše za biciklističku reputaciju sletjeti ma koliko zabavno bilo.