Banjaluka, grad bicikala?

Kako nisam ljubiteljka dugih tekstova, tako i pišem kratke članke… za ponijeti, džepna izdanja. S obzirom da je tema opširna i kompleksna, moraću je rasparačati na nekoliko tekstova. Koja tema?

Omiljena – Banjaluka, grad bicikala 🙂

 Biciklističke  staze

Pošto mi definitivno (još) NISMO biciklistički grad, često koristimo izraz „biciklističke staze“ kad govorimo o prostoru u saobraćaju predviđenom za vožnju bicikla. Ko živi u Banjaluci, dobro zna da je termin „biciklistička staza“ prilično rastezljiv i dosta zloupotrebljen. Toliko je rastezljiv da u njega može stati samo jedan bicikl, a zloupotrebljen  jer se koristi da bi gradske vlasti rekle da imamo biciklističke staze, a pješaci i vozači hodali po njima jer to jednostavno NISU biciklističke staze i zato tamo ne vozimo bicikle. Drugdje su stvari potpuno drugačije.

Biciklistička infrastruktura, ono što mi često nazivamo biciklističkim stazama, podrazumijeva nekoliko stvari:

  • biciklističke trake na kolničkoj strani ceste (cycle lanes)

  • biciklististička staza koja je paralelna sa cestom ali je fizički odvojena od nje (cycle paths ili cycle tracks)

  • pješački put i biciklistička staza odvojeni crtom (ako ste iz Banjaluke, ovo vam sigurno djeluje poznato)

  • biciklistički put rezervisan za bicikle u oba smjera (cyclist’s dream 🙂 )

Ili bez mnogo detalja, prostor je jasno definisan na takav način da u pravom smislu riječi, koristi biciklistima bez ikakve dvojbe.

Kakvo je stanje sa biciklističkim stazama u Banjaluci, znaju oni koji voze bicikl. Vozači auta i pješaci  nas često prekorno gledaju ako se borimo za prostor, podsjećajući nas da smo, pobogu, napokon dobili svoje staze. Mislim, jesmo. Ali kakve? Kratke, uske, nepovezane, uglavnom nefunkcionalne.

Da li nam trebaju?

Meni nisu trebale. Nisu mi trebale jer cijeli život vozim bicikl i naučila sam da se borim za svoj prostor u saobraćaju paralelno sa autima. Za mnoge je to zastrašujuće ali ima i saboraca i saborkinja koji isto to rade. Borba je, nažalost, pravi termin jer moramo paziti da ne budemo zgurani, zakačeni, ili nešto gore što bi, vjerovatno, isključilo vožnju biciklom zauvijek.

Ipak, stvari su se promijenile. Sad mi staze trebaju. Treba mi moj dio prostora za vožnju jer na biciklu sad vozim i svoje dijete. Pješaci su na cijelom trotoaru a staze su neupotrebljive. Kad sam sa djetetom, još i nailazim na razumijevanje. Šta je sa onim biciklistima i biciklistkinjama koje ne smiju ili ne žele voziti na cesti pa voze trotoarom? Vožnja im siugrno nije ugodna aktivnost.

Zaključak je da NAM  trebaju staze. Trebaju nama jer ja nisam jedina koja vozi svoje dijete na biciklu i nisam jedina koja ne planira odustati od te uživancije i praktičnosti samo zbog toga što mi niko nije servirao prostor za mene. Trebaju nam jer jednostavno tako treba biti. Valjda dovoljan argument daju sretnije i razvijenije zemlje od nas.

Kako se izboriti za svoj biciklistički prostor?

Reći ću vam u sledećem postu jer  ne pišem dugačke članke. 🙂

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s