Jedna obična žena manje

Ispričaću vam jednu priču.

Prije nekoliko mjeseci sam upoznala jednu ženu. Znate one osobe koje kad upoznate odmah ih zapamtite. E takva je i ta žena. Po svemu posebna. Lijepo izgleda, poslovno ostvarena, inteligentna, ima porodicu, izgleda deset godina mlađe, ima zvučne titule.

Imala je savršen život kad je mene upoznala. Ipak, kao da joj je nešto nedostajalo. Kroz druženje i priču, podsjetila sam je na neke stvari koje je radila u mladosti a sa kojima većina odraslih ljudi raskrsti. Djelovala je pomalo zainteresovano za tu priču, ništa pretjerano. Viđale smo se jedno vrijeme pa su nam se putevi razišli. Kad sam je opet, nedavno, vidjela bila je drugačija. Odmah sam znala.

Ta lijepa, pametna žena (doktorka nauka, samo onako usput) više nije bila ista.

Odala se biciklizmu. Sve mi je rekla. Kako svaki dan bar sat vremena provede na biciklu. Kako razmišlja o tome da čak kupi rukavice jer je krenula na duže vožnje. Kako se totalno navukla.

Pričala je i o fizičkim promjenama – zatezanju mišića, dizanju raspoloženja, bezrazložnom smijanju, raščupanoj kosi.

Spomenula je i subjektivni osjećaj slobode i sreće koji se javi samo nakon par minuta vožnje.

Kroz priču sa vidjela da za nju više nema povratka. Sad je o radnjama i dijelovima grada pričala na način koji obavezno uključuju bicikl kao npr. „znaš, tamo ima taj frizerski salon i baš lijepo mjesto da parkiraš bajk da ga vidiš…“ i tako te stvari. To je bilo to. Jedna obična žena manje.

Dobrodošla u klub! 🙂